Međunarodni dan pravde: Intervju sa doc. dr Sunčicom Hajdarović

Međunarodni dan pravde: Intervju sa doc. dr Sunčicom Hajdarović

Međunarodni dan pravde obilježava usvajanje Rimskog statuta 17. jula 1998. godine i obilježava važnost nastavka borbe protiv nekažnjivosti i uspostavljanja pravde za žrtve ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Povodom Međunarodnog dana pravde razgovarali smo sa doc. dr Sunčicom Hajdarović.

1.Koja je razlika između prava i pravde? 

Odgovor na ovo pitanje bih započela jednom rimskom izrekom: „Ius est ars boni et equi“; što u prevodu znači: „Pravo je umijeće dobrog i pravednog.“ Kada definišemo pravo, onda kažemo da je to jedan uređen skup pravnih normi, instituta i načela kojima se kojima se uređuju odnosi u društvenoj zajednici. Ovako data definicija prava jeste definicija u objektivnom smislu. A ako govorimo o definisanju prava u subjektivnom smislu, tada pravo predstavlja skup prava i obaveza koje su pojedincu garantovane ili nametnute.

Kada govorimo o pravdi, onda slobodno možemo reći da je pravda jedan složeniji pojam od prava i pravdu je kao pojam potrebno sagledati detaljnije, iz više uglova. Pravda je pojam kojeg svi spominjemo i kojem težimo, ali od različitosti društevne zajednice kojoj pripadamo, pojam pravde shodno tome različito i doživljavamo. Upravo iz tih razloga je pojam pravde teško objasniti, jer se on dovodi u vezu sa raznim faktorima lične prirode, kao i različitim dijelovima društvenih sadržaja, kao što su religija, ideologija, moral, običaji, itd.

2.Šta mislite koliku ulogu pravo ima u procesu postizanja pravde?

Pravni sistem jedne države i provođenje pravnog sistema, odnosno vladavina prava, ima veliku ulogu u postizanju pravde. Naime, povjerenje u pravni sistem je temelj postizanja pravde i zadovoljenja žrtve. Usko vezano sa pravom i pravdom je proces tranzicijske pravde, koja znači suočavanje društva sa svojom konfliktnom prošlošću. Najbolji primjer za objasniti tranzicijsku pravdu je primjer Bosne i Hercegovine, u kojoj tranzicijska pravda traje predugo. Mi, kao društvo smo i dalje opterećeni bremenom prošlosti, nismo još uvijek završili taj proces tranzicijske pravde, mnogi zločini su i dalje nepresuđeni, te samim tim ne možemo imati adekvatno zadovoljenu pravdu za žrtve i njiihove porodice. Dakle, dobar, efikasan pravni sistem dovodi do zadovoljenja pravde, i to dvoje mora ići ruku pod ruku jedno s drugim.

3.Koje su temeljne karakteristike društva koje ima izbalansiran odnos prava i pravde?

U demokratskim društvima, od suštinskog je značaja da institucije koje provode pravo imaju izbalansiran odnos prava i pravde. Na prvom mjestu ustav, kao akt najveće pravne snage u jednoj državi, treba da garantuje pravedno i djelotvorno zakonodavstvo. Naravno, nakon ustava i svi drugi zakonski i podzakonski akti treba da teže istom. Da bi postojao izbalansiran odnos prava i pravde, društvo prvo treba da uspostavi potpunu garanciju vladavine prava, da prava budu jednaka za sve pripadnike tog društva, te da postoji visok stepen tolerancije u društvu. Nakon toga, pravni sistem treba da je efikasan, da pravni postupci ne traju predugo, te da žrtva dobije satisfakciju za povredu koju je pretrpila.

4.Koliku ulogu imaju običaju u pravu?

Običajno pravo je kodeks običaja koji ima karakter neformalnog prava. Snaga običajnog prava proizilazi iz tradicije, u namjeri da se sankcioniše svako ponašanje koje „odstupa od normalnog“. U zavisnosti od pravnog sistema kojem pripada neka država i običaji imaju manje ili veće mjesto u pravnom sistemu. Ako pogledamo anglosaksonski pravni sistem, onda u tom sistemu običaju zauzimaju jako važno mjesto, jer predstavljaju jedan od najznačajnijih izvora prava. Međutim, mi pripadamo evropskokontinentalnom pravnom sistemu, gdje običaju predstavljaju posredan izvor prava. Primjera radi, običajno pravo ulazi u krivično pravo preko zakonskih bića onih krivičnih djela čija su obilježja ustvari pojmovi koji su preuzeti iz onih grana prava kod kojih je utjecaj i značajo običajnog prava mnogo jači nego što je to u krivičnom pravu.Takav primjer imamo kod krivičnog djela Povreda zakona ili običaja rata, gdje se zakon izričito poziva ne samo na zakone rata nego i na običaje rata, pri čemu taksativno navodi i sta te povrede zakona ili običaja rata u sebe uključuju. Dakle, ponekad običajno pravo može  kao izvor prava doći do izražaja kao interpretativno sredstvo, tj. kad se radi o tumačenju krivičnih propisa. Danas je značaj običajnog prava dosta smanjen tendencijom da se pravo kodifikuje, tj. da se u potpunosti pretvori u pisano pravo.