IRO UNMO BLOG: Anela Pobrić

IRO UNMO BLOG: Anela Pobrić

Mislim da je, kao i svakoj mladoj osobi, jedan od glavnih ciljeva u mom životu bio putovati svijetom. Kao dijete, te neke prepreke koje sam tek kao odrasla osoba spoznala bile su mi nepoznate i daleke. Međutim, što sam više odrastala, sve sam više shvatala da putovati nije samo kupiti kartu i spakovati se. Godine 2022. pronašla sam rješenje – Erasmus+ program za razmjenu studenata. Što sam više istraživala, ideja mi se činila sve više i više besprijekornom. Program mi je omogućio ne samo da putujem, nego i da upoznam mnogo ljudi, živim drugi život barem šest mjeseci i naučim neke stvari o sebi koje bez ovog iskustva ne bih mogla.

Tako je moja avantura započela u Valladolidu, Španiji, krajem ljeta 2022. godine. Prvih dana mi se sve činilo uzbudljivim, a taj osjećaj nije nestao ni nakon gotovo šest mjeseci. Po samom dolasku upoznala sam neke studente iz raznih država i imala osjećaj da svaki dan upoznajem nove ljude. Kad sam stigla u Valladolid, imala sam prijatelje koji žive u državama oko BiH, ali pri kraju ovog iskustva imala sam prijatelje iz Armenije, Španije, Rumunije, Jordana, Njemačke, Italije, Turske i mnogih drugih država. Mislim da ću ta brojna prijateljstva, koja sam stekla u Španiji, pamtiti do kraja života.

Po prvi put u svom životu živjela sam bez svojih roditelja, sada u malom stanu s dvije cimerice. Od ranih jutarnjih kafa u našoj maloj kuhinjici, do spremanja ručka zajedno, pamtim sve te trenutke i držim ih blizu srcu. Ta mala kuhinja postala je mjesto okupljanja ne samo za nas tri, nego i za sve naše prijatelje. Bila je kao neki "safe space" gdje su se svi problemi rješavali, sve pjesme glasno pjevale, a osmijesi skoro uvijek ispunjavali prostoriju. Imali smo sedmična okupljanja gdje smo pripremali omiljena jela iz naših država. Tu sam prvi put probala pravu italijansku pizzu, prvi jordanski maqlube, njemačku pitu s jabukama, španske tacose, a i oni su probali svoj prvi burek.

Ti trenutci u našem stanu možda će mi ostati jedni od najdražih, ali kad se sjetim svog petog dana u Španiji, izmami mi osmijeh na lice. Naša druga cimerica došla je večer prije, pa smo idući dan odlučile otići zajedno na festival koji se održavao u centru grada. Mislim da nikad nisam vidjela ništa slično tome. Vatrogasna kola parkirana na sred trga prskala su nas vodom iz crijeva, muzika je treštala i odjekivala svakom ulicom, a uz nju i naši osmijesi. Hodali smo u tim gužvama satima, prelazili trgove kao da su naši, dok su ljudi koje prvi put vidimo pjevali s nama u glas.

Pored svih neznanaca koje poslije tog dana više nisam vidjela, upoznala sam mnoge ljude s kojima sam i nakon dvije godine ostala u kontaktu. Tu su bili i profesori koji nisu ni znali da su mi dali još veći vjetar u leđa i želju da i ja jednog dana stojim s te strane klupa. Imala sam priliku prisustvovati predavanjima koja nisu nalik onima na koje sam navikla. Vidjela sam metode i stilove podučavanja koji su mi pomogli da otkrijem svoj vlastiti stil i pokazali mi kako bih nekad željela podučavati svoje učenike.

Naravno, nije uvijek sve bilo kao iz bajke. Bilo je trenutaka kada je moj jastuk sakrio mnoge isplakane suze jer mi je stari život nedostajao, a porodica i prijatelji još više. Ali jednim pozivom i toplim riječima moje majke shvatila sam da su oni ti koji najviše vjeruju u mene te da tratim dragocjeno vrijeme, koje nikada neću moći vratiti, plačući u svojoj sobici umjesto da uživam u životu koji dok trepnemo proleti ispred naših očiju.

Za sami kraj reći ću vam nešto što je meni moja majka rekla kad mi je bilo teško sjesti na taj avion i napustiti svoj život na pola godine: "Imaš krila – leti. A uvijek imaš kuću gdje možeš da sletiš." Dok smo još mladi, hajde da letimo. Život će teći i dalje ma gdje god mi bili, pa zar nije bolje da teče dok gledamo zalaske u Španiji?

• • • • • • • • • • • • • • • • • Anela Pobrić